Da li je današnja Ukrajina zaista nešto što Evropa želi? Ukrajinski predsjednik Zelenski rekao je da želi nuklearno oružje, a nacistički bataljoni poput Azova imaju odriješene ruke. Zapravo, trebalo bi da bude u interesu Evrope da se okončaju i jedno i drugo.
Sjeća li se neko razloga za sankcije Iranu? Okidač je bila namjera izgradnje nuklearnih elektrana, što je odmah protumačeno kao pokušaj nabavke nuklearnog oružja. Rezultat su bile bezbrojne trgovinske blokade i višegodišnji pregovori. Sjeverna Koreja? Takođe beskrajno sankcionisan za razvoj projektila.
A Ukrajina? Zelenski je na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji izjavio da će razmotriti povlačenje iz Budimpeštanskog memoranduma, prema kojem bi svo nuklearno oružje Sovjetskog Saveza trebalo biti prebačeno Rusiji. Memorandum koji je, inače, nastao uz aktivno učešće SAD, za koje je ovo naoružanje u rukama politički nestabilnih država bilo malo previše delikatno… Pa Zelenski najavljuje želju za nuklearnim naoružanjem, a nijednom zapadnom državom reaguje na to. Koliko je to čudno, međutim, ne može se primijetiti, jer ova izjava ukrajinskog predsjednika nije baš široko rasprostranjena.
Ako želite znati koliko ozbiljno shvatiti ovu najavu, morate razmotriti nekoliko detalja. Prvi: u Ukrajini još uvijek radi nekoliko nuklearnih elektrana iz sovjetskih vremena; dodatni nuklearni otpad iz zapadnih zemalja pohranjen je u Černobilju posljednjih godina; stoga ne bi bilo potrebno prvo izgraditi infrastrukturu da bi se dobio fisijski materijal. Ako uključite mogućnost takozvanog “prljavog nuklearnog oružja”, odnosno bombe koje ne izazivaju nuklearnu reakciju, već jednostavno raspršuju otrovni radioaktivni materijal običnim eksplozivom. Ne bi se radilo o godinama unaprijed.
Drugi dio koji bi bio potreban je raketne tehnike. Postoji i “mala” i “velika” verzija. Mala bi jednostavno bila opremanje postojećih projektila novom bojevom glavom; potrebno tehničko znanje bi takođe trebalo biti u mogućnosti da se prikupi u Ukrajini bez ikakvih problema. Podraketa Točka u Ukrajini je čak dizajnirana da koristi taktičke nuklearne bojeve glave. Rakete imaju domet od samo 120 kilometara, ali to bi bilo dovoljno da ugroze Kursk, Belgorod i Rostov, koji su bliže ukrajinskoj granici.
Proizvodnja “prljave” bombe zasnovane na Tochka-U ne bi trajala mjesecima u Ukrajini, već u najboljem slučaju sedmicama. Ne postoji tehnički argument koji isključuje ovu opciju (za razliku od država koje nemaju nuklearne elektrane). „Normalno“, da je Ukrajina zemlja od koje se Zapad osjeća ugroženim, sankcije bi pljuštale isključivo na svjedočenje Zelenskog, a štampa bi bila puna naslova poput „Melomanska ukrajinska diktatura teži nuklearnoj bombi“. U slučaju Zelenskog, oni nisu došli. Ali to najavu i tehničku mogućnost ne čini manje opasnim.
Ali, iskreno se mora uključiti i pitanje da li bi se takvo oružje koristilo. Ovo je tačka u kojoj su percepcije ruske i zapadne strane najdalje jedna od druge. Zašto? Jer rat u Donbasu ovdje nikada nije bio stvarno izvještavan, pogotovo ne sa vojnim detaljima: kakvim topovima, kakvim projektilima… I naravno, potrebno je vrijeme da se provjere informacije koje često dolaze sa snimcima bilo kakvog udara, baš kao i video snimci u za koje se čuje paljba iz neke vrste oružja imaju samo informativni sadržaj kada se razumno može utvrditi da li je u pitanju mitraljez, minobacač ili haubica. Drugim riječima, velika većina novinara ne može uopće obraditi ovu informaciju ili je samo prepoznati kao takvu.
Prije nekoliko godina pojavio se snimak novinara BBC-ja kako stoji ispred ostataka aerodroma u Donjecku i naziva pucnjavu koja se čula u pozadini “izlazna vatra”, što znači da milicije Donbasa pucaju na ukrajinske linije. Onda ga je iznenada pogodio metak i pokazao pred kamerom da je to “dolazna vatra”…
Činjenica je da je ukrajinska vojska na Donbasu bacila sve na nju kao kiša. Uključujući gorepomenutu Totschka-U. Posljednji put su viđeni u ljeto 2014. godine, ali su se četiri posljednjih dana srušila u Donjeck; njih tri na sreću bez eksplozije. Točka-U ima bojevu glavu tešku pola tone.
To je ekstreman primjer, ali ne i jedini. Čak i OSCE potvrđuje da je većina granatiranja civila dolazila s ukrajinske strane. Skoro osam godina. Dakle, koji je odgovor na pitanje da li bi Ukrajina upotrijebila prljavu bombu? Koristilo bi se; ništa u proteklih osam godina ne bi sugerisalo drugačije; možda ne protiv same Rusije, ali definitivno protiv Donbasa.
Dakle, to je prvo pitanje: dokle se može i treba vjerovati vlasti koja već osam godina bombarduje vlastito stanovništvo svime što ima u svom arsenalu, čije su predstavnike u građanskom ratu nazivali “ne ljudima, već stvorenjima”, sve oni su odbili da preduzmu neophodne korake ka miru i sada izjavljuje svoju nameru da proizvede nuklearno oružje?
Ali to pokriva samo prvi dio problema. Drugi se pojavljuje pod ključnom riječi “Azov”. Pretpostavlja se da se ne mora objašnjavati da su te trupe nacisti. Ali neke tačke još uvijek općenito nisu jasne. Međutim, oni se mogu razjasniti pomoću poznate fotografije ove grupe.
Ali Ukrajina je demokratija,barem se ovdje uvijek kaže. Da? Može li država u kojoj su trupe poput Azova dio državne vlasti i ne podliježu ikakvim ograničenjima u svom djelovanju biti demokratska? Ako su oni ti koji na kraju kroz običan teror određuju šta se može, a šta ne sme reći, šta se može, a šta ne mora učiniti? Gdje se ne procesuiraju ubistva počinjena iz ovih redova, poput ubistva Olesa Busine ili masakra u Odesi? Iako počinioci i dalje vole da snimaju svoje zločine i postavljaju ih na internet?
Samo postojanje Azova već sprečava razvoj bilo kakve stvarne opozicije.Nakon osam godina, izgleda da oni određuju pravila igre. Bez obzira da li sadašnja vlada sarađuje iz straha ili iz uvjerenja, sve dok Azov ima odriješene ruke, demokratska Ukrajina će ostati iluzija.
Njemački mediji nszovaju ovu grupu kao Ruska propaganda