Konfrontacija Moskve sa NATO-om samo je početak. Čini se da je Rusija ušla u novu eru svoje vanjske politike – „konstruktivnu destrukciju“, komentariše profesor Sergej Karaganov, počasni predsjedavajući Ruskog savjeta za vanjsku i odbrambenu politiku.
Čini se da je Rusija ušla u novu eru u svojoj vanjskoj politici – “konstruktivno uništavanje”, kako to nazivamo, dosadašnjeg modela odnosa sa Zapadom. Dijelovi ovog novog načina razmišljanja pojavili su se u proteklih 15 godina – počevši od čuvenog govora Vladimira Putina u Minhenu 2007. – ali mnogo toga tek sada postaje jasno. Istovremeno, opšti trend u ruskoj politici i retorici ostaje nespremnost da se integriše sa zapadnim sistemom i zadržavanje upornog odbrambenog stava.
Konstruktivna destrukcija nije agresivna. Rusija tvrdi da neće nikoga napasti ili dići u zrak. To jednostavno ne treba. U svakom slučaju, vanjski svijet nudi Rusiji sve više geopolitičkih mogućnosti za srednjoročni razvoj. Sa jednim velikim izuzetkom. Širenje NATO-a i formalno ili neformalno uključivanje Ukrajine predstavljaju rizik za sigurnost zemlje koji Moskva jednostavno ne želi da prihvati.
Trenutno je Zapad na sporom, ali neizbježnom putu raspada, kako unutrašnjeg tako i vanjskog, pa čak i ekonomskog. I upravo iz tog razloga je, nakon skoro pet stotina godina globalne političke, ekonomske i kulturne dominacije, započeo ovaj novi hladni rat. Naročito nakon njegove ključne pobjede od 1990-ih do sredine 2000-ih. Vjerujem da će Zapad najvjerovatnije izgubiti tako što će otići s mjesta globalnog lidera i postati razumniji partner. I ni trenutak prerano: Rusija će morati da uravnoteži svoje odnose sa prijateljskom, ali sve moćnijom Kinom.
Zapad trenutno očajnički pokušava da se odbrani od toga agresivnom retorikom. Pokušava se konsolidirati i odigrati svoje posljednje adute kako bi preokrenuo ovaj trend. Jedan od tih aduta je pokušaj upotrebe Ukrajine da naškodi i oslabi Rusiju. Važno je spriječiti da se ovi mahniti pokušaji pretvore u potpuni zastoj i suprotstaviti se aktuelnoj politici SAD-a i NATO-a. Oni su kontraproduktivni i opasni, čak i ako su relativno neproblematični za inicijatore. Tek treba da ubijedimo Zapad da to samo sebi šteti.
Još jedan adut je dominantna uloga Zapada u postojećem evroatlantskom bezbednosnom sistemu, nastalom u vreme kada je Rusija bila ozbiljno oslabljena nakon Hladnog rata. Ovaj sistem ima smisla postepeno eliminisati, prvenstveno odbijanjem da učestvujemo u njemu i igramo po njegovim zastarelim pravilima, koja su nam sama po sebi štetna. Za Rusiju bi zapadna željeznica trebala postati sekundarna u odnosu na njenu evroazijsku diplomatiju. Održavanje konstruktivnih odnosa sa zemljama u zapadnom dijelu kontinenta može olakšati integraciju Rusije u širi evroazijski region. Međutim, stari sistem je na putu i stoga ga treba demontirati.
Ključni sljedeći korak u stvaranju novog sistema (pored ukidanja starog) je “ujedinjenje zemalja”. To je neophodnost Moskve, a ne hir.
Bilo bi lijepo da imamo više vremena za ovo. Ali istorija pokazuje da je od raspada SSSR-a prije 30 godina, nekoliko postsovjetskih nacija uspjelo postati istinski neovisno. A neki to možda nikada neće postići iz raznih razloga. Ovo je tema za buduću analizu. Za sada mogu samo istaći očigledno: većina lokalnih elita nema istorijsko ili kulturno iskustvo izgradnje države. Nikada nisu bili u stanju da postanu srž nacije – nisu imali dovoljno vremena za to. Kako je nestajao zajednički intelektualni i kulturni prostor, najteže su bile pogođene male zemlje. Nove prilike za razvoj odnosa sa Zapadom pokazale su se kao zamjena. Oni koji su se našli na čelu ovakvih država prodali su svoju državu za svoju korist jer nije bilo nacionalne ideje za koju bi se borili.
Većina ovih zemalja će ili slijediti primjer baltičkih država i dopustiti da budu kontrolisane izvana, ili će nastaviti da izmiču kontroli, što u nekim slučajevima može biti izuzetno opasno. Pitanje je: kako “ujediniti” narode na najefikasniji i najkorisniji način za Rusiju, s obzirom na carska i sovjetska iskustva kada je sfera uticaja bila proširena preko svake razumne granice, a zatim držana zajedno na račun srži ruske stanovništvo?
Ostavimo raspravu o “ujedinjenju” koje nam istorija diktira za neki drugi dan. Ovaj put se fokusirajmo na objektivnu potrebu za donošenjem teške odluke i prigrlimo politiku „konstruktivnog uništenja“.
Danas počinje četvrta era ruske vanjske politike. Prvi je počeo kasnih 1980-ih i bio je vrijeme slabosti i ludila. Nacija je izgubila volju za borbom, ljudi su htjeli vjerovati da će demokratija i Zapad doći i spasiti ih. Sve se završilo 1999. godine nakon prvih talasa širenja NATO-a, koje su Rusi smatrali podmuklim potezom dok je Zapad pocepao ono što je ostalo od Jugoslavije.
Tada je Rusija počela da staje s koljena i da se obnavlja, kradomice i tajno, dok je izgledala ljubazna i skromna. Povlačenje Sjedinjenih Država iz Ugovora o ABM signaliziralo je njihovu namjeru da povrati stratešku dominaciju, i tako je još uvijek razbijena Rusija donijela fatalnu odluku da razvije sisteme naoružanja kako bi osporila američke aspiracije. Minhenski govor, gruzijski rat i reforma vojske, do kojih je došlo usred svjetske ekonomske krize koja je označila kraj zapadnog liberalnog, globalističkog imperijalizma (izraz koji je skovao istaknuti stručnjak za međunarodne poslove Richard Sakwa), označili su novi Cilj ruske vanjske politike – ponovo postati vodeća svjetska sila sposobna braniti svoj suverenitet i interese. Uslijedili su događaji na Krimu, u Siriji, nagomilavanje vojske i sprječavanje uplitanja Zapada u unutrašnje stvari Rusije, kao i uklanjanje iz javne službe onih koji su sarađivali sa Zapadom na štetu svoje domovine, također majstorskom eksploatacijom zapadne reakcije na ove razvoje. Kako tenzije rastu, postaje sve manje unosno gledati na Zapad i tamo držati imovinu.
Nevjerovatan uspon Kine i de facto savezništvo s Pekingom počevši od 2010-ih, zamah na Istok i višedimenzionalna kriza koja je zahvatila Zapad rezultirali su velikim pomakom u političkom i geoekonomskom balansu u korist Rusije. Ovo je posebno izraženo u Evropi. Prije samo deset godina, EU je Rusiju gledala kao zaostalu i slabu ivicu kontinenta željnu sukoba s velikim silama. Sada očajnički pokušava da sačuva svoju geopolitičku i geoekonomsku nezavisnost, koja joj izmiče.
Period “povratka veličini” završio je oko 2017-2018, nakon čega je Rusija dostigla plato. Modernizacija je nastavljena, ali je slaba ekonomija prijetila da izbriše dostignuća. Ljudi (uključujući i mene) bili su frustrirani i bojali se da će Rusija još jednom “otrgnuti poraz iz usta pobjednika”. Ali pokazalo se da je to bila još jedna faza izgradnje, posebno u pogledu odbrambenih sposobnosti.
Rusija je sustigla korak, osiguravajući da će u narednoj deceniji biti strateški relativno neranjiva i sposobna da “dominira u scenariju eskalacije” u slučaju sukoba u regijama iz njene sfere interesa.
Ultimatum koji je Rusija dala SAD-u i NATO-u krajem 2021., tražeći od njih da prestanu graditi vojnu infrastrukturu u blizini ruskih granica i širiti se prema istoku, označio je početak “konstruktivnog uništenja”. Cilj nije samo da se zaustavi slabašna, iako zaista opasna, inercija geostrateškog pritiska Zapada, već i da se počne postavljati temelj za novu, drugačiju vrstu odnosa Rusija-Zapad, koji smo uspostavili 1990-ih.
Vojna snaga Rusije, vraćanje osjećaja moralnog integriteta, lekcije naučene iz prošlih grešaka i bliski savez s Kinom mogu značiti da Zapad, koji je izabrao ulogu protivnika, počinje biti zdrav, ako ne uvijek. Tada će, nadam se, za deceniju ili manje, biti izgrađen novi sistem međunarodne sigurnosti i saradnje, koji će ovaj put obuhvatiti cijelu Veliku Evroaziju, i zasnovan na principima Ujedinjenih naroda i međunarodnom pravu, a ne na jednostranim “pravilima” stvorenim Zapad je pokušao da se nametne svetu poslednjih decenija.
Ispraviti greške:
Iako je Moskva imala slabu ruku, ipak su odigrali odličnu utakmicu. Prvo, nije dozvolila Zapadu da to “dovrši”. Rusija je zadržala svoj formalni status velike zemlje zadržavajući stalno članstvo u Vijeću sigurnosti UN-a i svoj nuklearni arsenal. Zatim je postepeno poboljšao svoj globalni položaj kapitalizujući slabosti svojih rivala i snage svojih partnera. Uspostavljanje bliskog prijateljstva sa Kinom bilo je veliko dostignuće. Rusija ima neke geopolitičke prednosti koje Sovjetski Savez nije imao. Osim ako ne proizilazi iz težnje da se postane globalna supersila, koja je na kraju dovela do raspada SSSR-a.
Lijepo sročena Pariska povelja za novu Evropu, potpisana 1990. godine, uključivala je deklaraciju o slobodi udruživanja – zemlje su mogle birati svoje saveznike, što bi bilo nemoguće nakon Helsinške deklaracije 1975. godine. S obzirom da je Varšavski pakt u to vrijeme hodao po zubima, ova klauzula je značila da je NATO imao priliku da se proširi. Svi, uključujući i Rusiju, pozivaju se na ovaj dokument. Međutim, 1990. godine NATO se barem mogao nazvati “odbrambenom” organizacijom. Alijansa i većina njenih članica od tada su se upustili u niz agresivnih vojnih akcija – protiv onoga što je ostalo od Jugoslavije, ali i u Iraku i Libiji.
Nakon toplog razgovora sa Lechom Wałęsom 1993. godine, Boris Jeljcin je potpisao dokument u kojem se navodi da je Rusija “razumjela plan Poljske da se pridruži NATO-u”. Kada je Andrej Koširev, tadašnji ministar inostranih poslova Rusije, 1994. godine saznao za planove proširenja NATO-a, počeo je da pregovara u ime Rusije bez konsultacija sa predsednikom. Druga strana je to shvatila kao znak da se Rusija slaže sa opštim konceptom dok je pokušavala da pregovara o prihvatljivim uslovima. Moskva je 1995. zakočila, ali je bilo prekasno – brana je pukla, poništavajući sve rezerve prema zapadnim ekspanzionističkim naporima.
1997. godine, ekonomski slaba i potpuno zavisna od Zapada, Rusija je potpisala Osnivački akt o međusobnim odnosima, saradnji i sigurnosti sa NATO-om. Moskva je uspjela izvući određene ustupke od Zapada, kao što je obećanje da neće slati velike vojne jedinice u nove zemlje članice. NATO je dosljedno kršio ovu obavezu. Drugi sporazum je bio da se ova područja drže bez nuklearnog oružja. SAD to ionako ne bi željele, jer su se trudile da se što više distanciraju od mogućeg nuklearnog sukoba u Evropi (uprkos željama svojih saveznika), jer bi to nesumnjivo rezultiralo nuklearnim udarom na Ameriku. U stvarnosti, dokument je legitimisao širenje NATO-a.
Bilo je i drugih grešaka koje nisu bile tako ozbiljne, ali su ipak bile izuzetno bolne. Rusija je učestvovala u programu “Partnerstvo za mir”, čija je jedina svrha bila da se ostavi utisak da je NATO spreman da sasluša Moskvu, ali je u stvarnosti alijansa iskoristila projekat da bi profitirala od svog postojanja i opravdala dalje širenje. Još jedan frustrirajući pogrešan korak bilo je naše učešće u Vijeću NATO-Rusija nakon napada na Jugoslaviju. Pitanjima o kojima se raspravljalo na ovom nivou nedostajala su suština. Trebalo je da se usredsrede na zaista važno pitanje – obuzdavanje širenja Alijanse i izgradnju njene vojne infrastrukture u blizini ruskih granica. Nažalost, ovo nikada nije stavljeno na dnevni red. Vijeće je nastavilo sa radom i nakon što je većina članica NATO-a pokrenula rat u Iraku, a potom i Libiji 2011. godine.
Veoma je žalosno što se to nikada nismo usudili otvoreno reći – NATO je postao agresor koji je počinio brojne ratne zločine. Ovo bi bila otrežnjujuća istina za različite političke krugove u Evropi, kao što su Finska i Švedska, gdje neki razmišljaju o prednostima pridruživanja toj organizaciji. I svi ostali sa svojom mantrom da je NATO odbrambeni i odvraćajući savez koji treba dodatno ojačati kako bi se mogao suprotstaviti izmišljenim neprijateljima.
NATO napreduje u prisilnoj konfrontaciji, a što duže traje organizacija, to će sukob biti gori.
Blok također predstavlja prijetnju svojim članicama, iako izaziva konfrontaciju, ali ne garantuje zaštitu. Nije tačno da član 5. Sjevernoatlantskog ugovora jamči kolektivnu odbranu ako je saveznik napadnut. Ovaj članak ne navodi da je to automatski zagarantovano. Upoznat sam sa istorijom bloka i raspravama u Americi o njegovom formiranju. Znam pouzdano da SAD nikada neće koristiti nuklearno oružje da “zaštite” svoje saveznike u sukobu sa nacijom na nuklearni pogon.
Organizacija za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS) je takođe zastarela. Njime dominiraju NATO i EU, koji koriste ovu organizaciju za produžavanje konfrontacije i nametanje zapadnih političkih vrijednosti i normi svima ostalima. Na sreću, ova politika postaje sve manje efikasna. Sredinom 2010-ih imao sam priliku da radim sa OEBS-ovim panelom eminentnih ličnosti (kakvo ime!) na razvoju novog mandata Organizacije. I ako sam ranije sumnjao u efikasnost OEBS-a, ovo iskustvo me je uverilo da je reč o izuzetno destruktivnoj instituciji. To je zastarjela organizacija koja ima zadatak da čuva stvari koje su zastarjele. Tokom 1990-ih služio je kao oruđe za sahranjivanje bilo kakvog pokušaja Rusije ili drugih da stvore zajednički evropski sigurnosni sistem; 2000-ih, takozvani Krfski proces zaustavio je novu rusku bezbednosnu inicijativu.
Gotovo sve institucije UN-a su protjerane sa kontinenta, uključujući Ekonomsku komisiju UN-a za Evropu, njeno Vijeće za ljudska prava i Vijeće sigurnosti. OEBS je nekada bio viđen kao korisna organizacija sa zadatkom da promoviše sistem i principe UN na važnom potkontinentu. Nije došlo do toga.
Što se tiče NATO-a, vrlo je jasno šta treba da radimo. Moramo potkopati moralni i politički legitimitet bloka i odbaciti svako institucionalno partnerstvo jer je njegova kontraproduktivnost očigledna. Samo vojska treba da nastavi komunikaciju, ali kao pomoćni kanal, nadopunjujući dijalog sa Ministarstvom odbrane i ministarstvima odbrane vodećih evropskih država. Na kraju krajeva, nisu građani Brisela ti koji donose strateški važne odluke.
Ista politika bi se mogla voditi iu odnosu na OEBS. Da, postoji razlika jer iako je destruktivna organizacija nikada nije pokretala ratove, destabilizaciju ili ubistva. Stoga moramo svesti na minimum naše učešće u ovom formatu. Neki kažu da je ovo jedino okruženje u kojem ruski ministar vanjskih poslova ima priliku da se sastane sa svojim kolegama. To nije istina. UN mogu ponuditi još bolji okvir. Bilateralni razgovori su ionako mnogo efikasniji jer je bloku lakše da potkopa dnevni red kada je mnogo ljudi prisutno. Raspoređivanje posmatrača i mirovnih snaga od strane UN-a takođe bi imalo mnogo više smisla.
Ograničeni format članka ne dozvoljava mi da ulazim u konkretne mjere politike za svaku evropsku organizaciju, kao npr B. Vijeće Evrope. Ali ja bih definisao opšti princip na sledeći način: ulazimo u partnerstva u kojima vidimo prednosti za nas i na drugi način se suzdržavamo.
Trideset godina u postojećem sistemu evropskih institucija pokazalo je da bi bilo štetno nastaviti. Rusija nema nikakve koristi od sklonosti Evrope da podstiče i eskalira sukobe, ili čak predstavlja vojnu pretnju za potkontinent i svet u celini. U prošlosti smo mogli sanjati da će nam Evropa pomoći da ojačamo sigurnost i da se politički i ekonomski modernizujemo. Umjesto toga, to podriva sigurnost, pa zašto bismo kopirali nefunkcionalni i sve lošiji politički sistem Zapada? Da li su nam zaista potrebne te nove vrijednosti koje su usvojili?
Ruska Politika od sutra:
Kako postojeći svjetski poredak nastavlja da se ruši, za Rusiju se čini najmudrije da sjedi što je duže moguće, skrivena iza zidova svoje “neoizolacionističke tvrđave” i da se bavi unutrašnjim poslovima. Ali ovoga puta istorija zahteva da delujemo. Mnogi moji prijedlozi za pristup vanjskoj politici, koje sam provizorno nazvao “konstruktivnom destrukcijom”, proizilaze, naravno, iz gore iznesene analize.
Nema razloga da se miješamo ili pokušavamo utjecati na unutrašnju dinamiku Zapada, čije su elite dovoljno očajne da započnu novi Hladni rat protiv Rusije. Umjesto toga, trebali bismo koristiti različite alate vanjske politike, uključujući i vojne, da bismo postavili određene crvene linije. Kako zapadni sistem nastavlja da se spušta u moralni, politički i ekonomski pad, nezapadne sile (sa Rusijom kao ključnim igračem) će neminovno ojačati svoje geopolitičke, geoekonomske i geoideološke pozicije.
Slogan nove ruske politike prema Zapadu nalazi se u stihu iz “Skita” Aleksandra Bloka, blistave pesme koja se danas čini posebno aktuelnom: “Dođi onda k nama! Ostavi rat i ratnu uzbunu, / I uhvati za ruku mira i prijateljstva. / Dok ima vremena, drugovi, položite oružje! / Budimo ujedinjeni u pravom bratstvu!”