USA od kako znamo za sebe želi da bude Jedina i uvjek Nr:1 Vladajuća sila na Planeti, od toga se ne plaši čak ni prevare i borbe ispod zabranjene linije

Nije sve zlato što sija, Amerika je od 2016 Bombardirala 7 zemalja gde su Muslimanski stanivnici u većini:Afghanistan,Pakistan,Yemen,Iraq,Somalia, Sirija i Libija i kao što znate sve Muslimanske bogate zemlje.

Ovim drzavama niko nije pomogao,Nato niti bilo koja država, digla se prašina zbog Ukrajine svi su se digli na noge, cela Evropa .

1992 god.je bilo zabranjeno Bosni da im se isporuči Oružije, branili su se više viljuškama i tim sto su imali, a sada Nato želi Ukrajini da pomognu sa milijonskim paketima i oružjem.

Ovim potezom se vidi najviše lice licemjerstva Zapada i USA,.

1999 napad na Srbiju (Jugoslaviju) Operacija Allied Force (OAF, približan prevod: “Operacija Alijanse snage”) je bio kodni naziv vojne operacije NATO-a protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, koju je izveo u okviru Kosovskog rata od 24. marta do 10. juna, 1999. Vojna operacija, koju su u suštini vodile Sjedinjene Američke Države, bio je prvi rat koji je NATO vodio i izvan saveza, čije se proglašenje ranije smatralo osnovom pristupa čitavog NATO-a, i bez eksplicitnog mandata UN-a. Međunarodna zakonitost raspoređivanja i danas je sporna.I ovde vidimo ponovo licemjerstvo USA i Nato i mržnja nad Balkanom

1948 godine Amerika je (CIA) manipulirala izbore u Italiji, što je naravno zabranjeno Imerijalna politika.

1950 god. USA je Bombardirala sjevernu Koreju

1953 je Amerika srušila Vladu u Iranu

1954 je Amerika srušila Vladu u Guatemala

1961 su pokušali da sruše Vladu u Kubi i uspjelo im je, kao i do sada

1964 je Amerika počela da Bombardira Vijetnam i rekli su da su Vijetnamci počeli zbog Tonkin ostrva i naravno to je lažu,11 godina rata i 3 miliona mrtvih

1973 11.Septembra su srušili Vladu u Čile I postavili diktatora Pinošek,Ponošek je avionom pokupio mrtve i bacio ih u More a sta je to nego teror, dok su Majke ispred praznih grobova čekale svoju djecu

U USA svake godine predje 20.000 Amerikana u Islam, do sada se bilježi, da je preko 6 miliona Amerikanaca preslo u Islam, isto tako je i sa Engleskom i Njemačkom.

Njemačka bilježi svake godine 4.000 Državljana koji su prešli u Islam, Francuska isto tako,Novi Zeland, Kanada , čak i Srbija bilježi po informacijama koje imamo Srbija bilježi 68.000 hiljada prelaskom u Islam

Americki BBC je objavio video gde se navodi da je Islam najbrža rastuća vjera na planeti i BBC navodi da se do 2070, 73% popularnosti biti Islam

No dali je to strah Amerike i dali je to želja da se iz tog razloga uništi Islam i Rusija , jeli ipak strah od Islama i Rusije veći nego što Amerika želi da prizna

Američke sankcije Rusiji trenutno su objavljeni Financijski rat Rusiji time da se Rusija nemoze nikom obratiti niti bilo koju transakciju izvrsiti, USA je preko Okeana no ipak ima glavnu ulogu u Svetu i tako želi da ostane, no sada Kina jača Ekonomski i želi da se i ona pita u novom poretku, time USA dobija još jednog neprijatelja

Da li je današnja Ukrajina zaista nešto što Evropa želi? Ukrajinski predsjednik Zelenski rekao je da želi nuklearno oružje, a nacistički bataljoni poput Azova imaju odriješene ruke. Zapravo, trebalo bi da bude u interesu Evrope da se okončaju i jedno i drugo.

Sjeća li se neko razloga za sankcije Iranu? Okidač je bila namjera izgradnje nuklearnih elektrana, što je odmah protumačeno kao pokušaj nabavke nuklearnog oružja. Rezultat su bile bezbrojne trgovinske blokade i višegodišnji pregovori. Sjeverna Koreja? Takođe beskrajno sankcionisan za razvoj projektila.

A Ukrajina? Zelenski je na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji izjavio da će razmotriti povlačenje iz Budimpeštanskog memoranduma, prema kojem bi svo nuklearno oružje Sovjetskog Saveza trebalo biti prebačeno Rusiji. Memorandum koji je, inače, nastao uz aktivno učešće SAD, za koje je ovo naoružanje u rukama politički nestabilnih država bilo malo previše delikatno… Pa Zelenski najavljuje želju za nuklearnim naoružanjem, a nijednom zapadnom državom reaguje na to. Koliko je to čudno, međutim, ne može se primijetiti, jer ova izjava ukrajinskog predsjednika nije baš široko rasprostranjena.

Ako želite znati koliko ozbiljno shvatiti ovu najavu, morate razmotriti nekoliko detalja. Prvi: u Ukrajini još uvijek radi nekoliko nuklearnih elektrana iz sovjetskih vremena; dodatni nuklearni otpad iz zapadnih zemalja pohranjen je u Černobilju posljednjih godina; stoga ne bi bilo potrebno prvo izgraditi infrastrukturu da bi se dobio fisijski materijal. Ako uključite mogućnost takozvanog “prljavog nuklearnog oružja”, odnosno bombe koje ne izazivaju nuklearnu reakciju, već jednostavno raspršuju otrovni radioaktivni materijal običnim eksplozivom. Ne bi se radilo o godinama unaprijed.

Drugi dio koji bi bio potreban je raketne tehnike. Postoji i “mala” i “velika” verzija. Mala bi jednostavno bila opremanje postojećih projektila novom bojevom glavom; potrebno tehničko znanje bi takođe trebalo biti u mogućnosti da se prikupi u Ukrajini bez ikakvih problema. Podraketa Točka u Ukrajini je čak dizajnirana da koristi taktičke nuklearne bojeve glave. Rakete imaju domet od samo 120 kilometara, ali to bi bilo dovoljno da ugroze Kursk, Belgorod i Rostov, koji su bliže ukrajinskoj granici.

Proizvodnja “prljave” bombe zasnovane na Tochka-U ne bi trajala mjesecima u Ukrajini, već u najboljem slučaju sedmicama. Ne postoji tehnički argument koji isključuje ovu opciju (za razliku od država koje nemaju nuklearne elektrane). „Normalno“, da je Ukrajina zemlja od koje se Zapad osjeća ugroženim, sankcije bi pljuštale isključivo na svjedočenje Zelenskog, a štampa bi bila puna naslova poput „Melomanska ukrajinska diktatura teži nuklearnoj bombi“. U slučaju Zelenskog, oni nisu došli. Ali to najavu i tehničku mogućnost ne čini manje opasnim.

Ali, iskreno se mora uključiti i pitanje da li bi se takvo oružje koristilo. Ovo je tačka u kojoj su percepcije ruske i zapadne strane najdalje jedna od druge. Zašto? Jer rat u Donbasu ovdje nikada nije bio stvarno izvještavan, pogotovo ne sa vojnim detaljima: kakvim topovima, kakvim projektilima… I naravno, potrebno je vrijeme da se provjere informacije koje često dolaze sa snimcima bilo kakvog udara, baš kao i video snimci u za koje se čuje paljba iz neke vrste oružja imaju samo informativni sadržaj kada se razumno može utvrditi da li je u pitanju mitraljez, minobacač ili haubica. Drugim riječima, velika većina novinara ne može uopće obraditi ovu informaciju ili je samo prepoznati kao takvu.

Prije nekoliko godina pojavio se snimak novinara BBC-ja kako stoji ispred ostataka aerodroma u Donjecku i naziva pucnjavu koja se čula u pozadini “izlazna vatra”, što znači da milicije Donbasa pucaju na ukrajinske linije. Onda ga je iznenada pogodio metak i pokazao pred kamerom da je to “dolazna vatra”…

Činjenica je da je ukrajinska vojska na Donbasu bacila sve na nju kao kiša. Uključujući gorepomenutu Totschka-U. Posljednji put su viđeni u ljeto 2014. godine, ali su se četiri posljednjih dana srušila u Donjeck; njih tri na sreću bez eksplozije. Točka-U ima bojevu glavu tešku pola tone.

To je ekstreman primjer, ali ne i jedini. Čak i OSCE potvrđuje da je većina granatiranja civila dolazila s ukrajinske strane. Skoro osam godina. Dakle, koji je odgovor na pitanje da li bi Ukrajina upotrijebila prljavu bombu? Koristilo bi se; ništa u proteklih osam godina ne bi sugerisalo drugačije; možda ne protiv same Rusije, ali definitivno protiv Donbasa.

Dakle, to je prvo pitanje: dokle se može i treba vjerovati vlasti koja već osam godina bombarduje vlastito stanovništvo svime što ima u svom arsenalu, čije su predstavnike u građanskom ratu nazivali “ne ljudima, već stvorenjima”, sve oni su odbili da preduzmu neophodne korake ka miru i sada izjavljuje svoju nameru da proizvede nuklearno oružje?

Ali to pokriva samo prvi dio problema. Drugi se pojavljuje pod ključnom riječi “Azov”. Pretpostavlja se da se ne mora objašnjavati da su te trupe nacisti. Ali neke tačke još uvijek općenito nisu jasne. Međutim, oni se mogu razjasniti pomoću poznate fotografije ove grupe.

Ali Ukrajina je demokratija,barem se ovdje uvijek kaže. Da? Može li država u kojoj su trupe poput Azova dio državne vlasti i ne podliježu ikakvim ograničenjima u svom djelovanju biti demokratska? Ako su oni ti koji na kraju kroz običan teror određuju šta se može, a šta ne sme reći, šta se može, a šta ne mora učiniti? Gdje se ne procesuiraju ubistva počinjena iz ovih redova, poput ubistva Olesa Busine ili masakra u Odesi? Iako počinioci i dalje vole da snimaju svoje zločine i postavljaju ih na internet?

Samo postojanje Azova već sprečava razvoj bilo kakve stvarne opozicije.Nakon osam godina, izgleda da oni određuju pravila igre. Bez obzira da li sadašnja vlada sarađuje iz straha ili iz uvjerenja, sve dok Azov ima odriješene ruke, demokratska Ukrajina će ostati iluzija.

Njemački mediji nszovaju ovu grupu kao Ruska propaganda

Kao odgovor na ukrajinske napade na narodne republike u Donbasu, ruski predsjednik Vladimir Putin naredio je vojnu akciju. Operacija je u međuvremenu proširena na dijelove Ukrajine, posebno na vojne ciljeve. Pročitajte najnovija dešavanja ovdje.

Ruska delegacija čeka ukrajinske predstavnike u Gomelju do 13 sati po srednjeevropskom vremenu

Lako je ukrajinski predsjednik Vladimir Zelenskyy odbio bilo kakve razgovore s Rusijom u Bjelorusiji, ruska delegacija će sačekati ukrajinske predstavnike u Gomelju, u Bjelorusiji, do 13 sati po srednjeevropskom vremenu. Ovo je saopštio šef ruske delegacije Vladimir Medinski.

Zelenski sa svoje strane predlaže sastanak u Varšavi, Bratislavi, Budimpešti, Istanbulu ili Bakuu. Odgovara mu bilo koji grad u bilo kojoj zemlji iz kojeg ne lete projektili prema Ukrajini. Tek tada bi razgovori mogli biti pošteni i doprinijeti okončanju rata.

Bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko poziva Ukrajinu da sjedne za pregovarački sto. Istovremeno je priznao “dva ili tri raketna napada” na Ukrajinu iz Bjelorusije. Dogodili su se jer je ukrajinska vojska stacionirala tri do četiri raketna diviziona na granici sa njegovom zemljom. On odlučno odbacuje tvrdnje da bi se i bjeloruski vojnici trebali boriti uz Rusiju u Ukrajini: Tamo nema nijednog bjeloruskog patrona.

Zelenski želi da uspostavi legiju stranaca sastavljenu od stranih plaćenika.

Ukrajinski predsjednik Vladimir Zelenski objavio je u nedjelju rano ujutro da njegova zemlja planira uspostaviti “međunarodne” snage sa “dobrovoljcima” iz inostranstva:

“Ovo će biti ključna demonstracija vaše podrške našoj zemlji.”

Mogući slučaj savezništva: Istočne države NATO-a aktiviraju član 4. Sjevernoatlantskog ugovora

Zemlje članice NATO-a Poljska, Estonija, Letonija i Litvanija pokrenule su član 4 NATO-a da započne konsultacije unutar alijanse o ruskoj intervenciji u Ukrajini.

“Stranke će se međusobno konsultovati ako, po mišljenju bilo koje strane, postoji prijetnja integritetu teritorije, političkoj nezavisnosti ili sigurnosti bilo koje strane”, stoji u članu 4. Sjevernoatlantskog ugovora.

Kako se navodi na web stranici NATO-a, konsultacije po članu 4 mogu dovesti do kolektivne akcije 30 država članica.

Član 4 pozivan je šest puta od osnivanja saveza 1949. godine, navodi se na web stranici. Nedavno je Turska pokrenula članak 4 u februaru 2020. nakon što je desetine turskih vojnika ubijeno u napadu snaga sirijske vlade u područjima sjeverne Sirije pod kontrolom opozicije.

Turska se u prošlosti pozivala na članak o konsultacijama četiri puta: 2003. godine, kada je Turska zatražila pomoć od alijanse da zaštiti svoj narod od prelivanja iz rata u susjednom Iraku dva puta 2012. godine nakon što je turski ratni avion oboren u sjevernoj Siriji i turski civili ubijeni u sirijskom granatiranju 2015. za ažuriranje Alijanse o njihovom odgovoru na terorističke napade u zemlji.

U dvije od ovih prilika, NATO je odgovorio vojnom pomoći. Na primjer, 2012. godine poslala je raketne baterije Patriot za zaštitu od sirijskih napada, a 2003. godine avione i raketne baterije u jugoistočnu Tursku na granici s Irakom.

Nakon početka sukoba u Ukrajini, Poljska se također pozvala na član 4, što je dovelo do sastanka i naknadnih napora Sjevernoatlantske alijanse da se zajedno suprotstavi bilo kakvim prijetnjama.

Međutim, član 4. još uvijek ne pokreće član 5. Sjevernoatlantskog ugovora, prema kojem se napad na jednog saveznika smatra napadom na sve.

Putin zahvaljuje ruskim specijalnim snagama na njihovim “herojskim naporima” u Ukrajini

Ranije je Rusija formalno priznala Narodnu Republiku Donjeck (DPR) i Lugansk (LNR) zbog pojačanog granatiranja njihove teritorije od strane kijevskih snaga. Nakon zahtjeva za pomoć DPR-a i LNR-a, Moskva je pokrenula vojnu operaciju u Ukrajini s ciljem neutralizacije vojnih kapaciteta Ukrajine preciznim udarima.

Ruski predsjednik Vladimir Putin sada je izrazio posebnu zahvalnost specijalnim snagama Ruske Federacije koji su na dužnosti u Ukrajini.

“Želim da se zahvalim komandi, osoblju i veteranima specijalnih snaga na njihovoj lojalnosti zakletvi i na njihovoj besprijekornoj službi u ime ruskog naroda i naše velike otadžbine”, naveo je ruski lider u izjavi koju je objavio Kremlj. na Dan specijalnih snaga koji se obilježava 27. februara svake godine od 2015. godine.

Putin je podsjetio da su specijalci u više navrata pokazivali spremnost da efikasno i kompetentno djeluju u najtežim uslovima i rješavaju najteže i najodgovornije zadatke.

Ruski predsednik je istakao one koji ovih dana “herojski ispunjavaju svoju vojnu dužnost u okviru specijalne operacije podrške narodnim republikama u Donbasu”.

„Vama i vašim najmilijima želim sreću, uspeh i sve najbolje“, zaključio je Putin svoju izjavu. Saopćenje je uslijedilo nakon Putinovog pokretanja “specijalne vojne operacije” 24. februara s ciljem “demilitarizacije i denacifikacije” zemlje, nakon neuspjelih pregovora s Ukrajinom.

Njemački vazdušni prostor biće zatvoren za sve ruske letove od nedjelje u 15:00 sati. Prema informacijama iz studija ARD capital, ovo je pojasnio federalni ministar prometa Volker Wissing.

Kako prenosi agencija dpa pozivajući se na Ministarstvo saobraćaja, zabrana prvobitno važi tri mjeseca. Druge zemlje EU, poput Rumunije, Poljske, Češke i Bugarske, ranije su blokirale svoj vazdušni prostor za ruske avione.

Rusija je odgovorila blokiranjem svog vazdušnog prostora za avione iz ovih zemalja. Lufthansa je u subotu objavila da više neće letjeti za ili preko Rusije zbog rata u Ukrajini. Zbog “trenutne i nove regulatorne situacije”, ovo važi sedam dana, navode iz grupe. Više informacija uskoro.

Konfrontacija Moskve sa NATO-om samo je početak. Čini se da je Rusija ušla u novu eru svoje vanjske politike – „konstruktivnu destrukciju“, komentariše profesor Sergej Karaganov, počasni predsjedavajući Ruskog savjeta za vanjsku i odbrambenu politiku.

Čini se da je Rusija ušla u novu eru u svojoj vanjskoj politici – “konstruktivno uništavanje”, kako to nazivamo, dosadašnjeg modela odnosa sa Zapadom. Dijelovi ovog novog načina razmišljanja pojavili su se u proteklih 15 godina – počevši od čuvenog govora Vladimira Putina u Minhenu 2007. – ali mnogo toga tek sada postaje jasno. Istovremeno, opšti trend u ruskoj politici i retorici ostaje nespremnost da se integriše sa zapadnim sistemom i zadržavanje upornog odbrambenog stava.

Konstruktivna destrukcija nije agresivna. Rusija tvrdi da neće nikoga napasti ili dići u zrak. To jednostavno ne treba. U svakom slučaju, vanjski svijet nudi Rusiji sve više geopolitičkih mogućnosti za srednjoročni razvoj. Sa jednim velikim izuzetkom. Širenje NATO-a i formalno ili neformalno uključivanje Ukrajine predstavljaju rizik za sigurnost zemlje koji Moskva jednostavno ne želi da prihvati.

Trenutno je Zapad na sporom, ali neizbježnom putu raspada, kako unutrašnjeg tako i vanjskog, pa čak i ekonomskog. I upravo iz tog razloga je, nakon skoro pet stotina godina globalne političke, ekonomske i kulturne dominacije, započeo ovaj novi hladni rat. Naročito nakon njegove ključne pobjede od 1990-ih do sredine 2000-ih. Vjerujem da će Zapad najvjerovatnije izgubiti tako što će otići s mjesta globalnog lidera i postati razumniji partner. I ni trenutak prerano: Rusija će morati da uravnoteži svoje odnose sa prijateljskom, ali sve moćnijom Kinom.

Zapad trenutno očajnički pokušava da se odbrani od toga agresivnom retorikom. Pokušava se konsolidirati i odigrati svoje posljednje adute kako bi preokrenuo ovaj trend. Jedan od tih aduta je pokušaj upotrebe Ukrajine da naškodi i oslabi Rusiju. Važno je spriječiti da se ovi mahniti pokušaji pretvore u potpuni zastoj i suprotstaviti se aktuelnoj politici SAD-a i NATO-a. Oni su kontraproduktivni i opasni, čak i ako su relativno neproblematični za inicijatore. Tek treba da ubijedimo Zapad da to samo sebi šteti.

Još jedan adut je dominantna uloga Zapada u postojećem evroatlantskom bezbednosnom sistemu, nastalom u vreme kada je Rusija bila ozbiljno oslabljena nakon Hladnog rata. Ovaj sistem ima smisla postepeno eliminisati, prvenstveno odbijanjem da učestvujemo u njemu i igramo po njegovim zastarelim pravilima, koja su nam sama po sebi štetna. Za Rusiju bi zapadna željeznica trebala postati sekundarna u odnosu na njenu evroazijsku diplomatiju. Održavanje konstruktivnih odnosa sa zemljama u zapadnom dijelu kontinenta može olakšati integraciju Rusije u širi evroazijski region. Međutim, stari sistem je na putu i stoga ga treba demontirati.

Ključni sljedeći korak u stvaranju novog sistema (pored ukidanja starog) je “ujedinjenje zemalja”. To je neophodnost Moskve, a ne hir.

Bilo bi lijepo da imamo više vremena za ovo. Ali istorija pokazuje da je od raspada SSSR-a prije 30 godina, nekoliko postsovjetskih nacija uspjelo postati istinski neovisno. A neki to možda nikada neće postići iz raznih razloga. Ovo je tema za buduću analizu. Za sada mogu samo istaći očigledno: većina lokalnih elita nema istorijsko ili kulturno iskustvo izgradnje države. Nikada nisu bili u stanju da postanu srž nacije – nisu imali dovoljno vremena za to. Kako je nestajao zajednički intelektualni i kulturni prostor, najteže su bile pogođene male zemlje. Nove prilike za razvoj odnosa sa Zapadom pokazale su se kao zamjena. Oni koji su se našli na čelu ovakvih država prodali su svoju državu za svoju korist jer nije bilo nacionalne ideje za koju bi se borili.

Većina ovih zemalja će ili slijediti primjer baltičkih država i dopustiti da budu kontrolisane izvana, ili će nastaviti da izmiču kontroli, što u nekim slučajevima može biti izuzetno opasno. Pitanje je: kako “ujediniti” narode na najefikasniji i najkorisniji način za Rusiju, s obzirom na carska i sovjetska iskustva kada je sfera uticaja bila proširena preko svake razumne granice, a zatim držana zajedno na račun srži ruske stanovništvo?

Ostavimo raspravu o “ujedinjenju” koje nam istorija diktira za neki drugi dan. Ovaj put se fokusirajmo na objektivnu potrebu za donošenjem teške odluke i prigrlimo politiku „konstruktivnog uništenja“.

Danas počinje četvrta era ruske vanjske politike. Prvi je počeo kasnih 1980-ih i bio je vrijeme slabosti i ludila. Nacija je izgubila volju za borbom, ljudi su htjeli vjerovati da će demokratija i Zapad doći i spasiti ih. Sve se završilo 1999. godine nakon prvih talasa širenja NATO-a, koje su Rusi smatrali podmuklim potezom dok je Zapad pocepao ono što je ostalo od Jugoslavije.

Tada je Rusija počela da staje s koljena i da se obnavlja, kradomice i tajno, dok je izgledala ljubazna i skromna. Povlačenje Sjedinjenih Država iz Ugovora o ABM signaliziralo je njihovu namjeru da povrati stratešku dominaciju, i tako je još uvijek razbijena Rusija donijela fatalnu odluku da razvije sisteme naoružanja kako bi osporila američke aspiracije. Minhenski govor, gruzijski rat i reforma vojske, do kojih je došlo usred svjetske ekonomske krize koja je označila kraj zapadnog liberalnog, globalističkog imperijalizma (izraz koji je skovao istaknuti stručnjak za međunarodne poslove Richard Sakwa), označili su novi Cilj ruske vanjske politike – ponovo postati vodeća svjetska sila sposobna braniti svoj suverenitet i interese. Uslijedili su događaji na Krimu, u Siriji, nagomilavanje vojske i sprječavanje uplitanja Zapada u unutrašnje stvari Rusije, kao i uklanjanje iz javne službe onih koji su sarađivali sa Zapadom na štetu svoje domovine, također majstorskom eksploatacijom zapadne reakcije na ove razvoje. Kako tenzije rastu, postaje sve manje unosno gledati na Zapad i tamo držati imovinu.

Nevjerovatan uspon Kine i de facto savezništvo s Pekingom počevši od 2010-ih, zamah na Istok i višedimenzionalna kriza koja je zahvatila Zapad rezultirali su velikim pomakom u političkom i geoekonomskom balansu u korist Rusije. Ovo je posebno izraženo u Evropi. Prije samo deset godina, EU je Rusiju gledala kao zaostalu i slabu ivicu kontinenta željnu sukoba s velikim silama. Sada očajnički pokušava da sačuva svoju geopolitičku i geoekonomsku nezavisnost, koja joj izmiče.

Period “povratka veličini” završio je oko 2017-2018, nakon čega je Rusija dostigla plato. Modernizacija je nastavljena, ali je slaba ekonomija prijetila da izbriše dostignuća. Ljudi (uključujući i mene) bili su frustrirani i bojali se da će Rusija još jednom “otrgnuti poraz iz usta pobjednika”. Ali pokazalo se da je to bila još jedna faza izgradnje, posebno u pogledu odbrambenih sposobnosti.

Rusija je sustigla korak, osiguravajući da će u narednoj deceniji biti strateški relativno neranjiva i sposobna da “dominira u scenariju eskalacije” u slučaju sukoba u regijama iz njene sfere interesa.

Ultimatum koji je Rusija dala SAD-u i NATO-u krajem 2021., tražeći od njih da prestanu graditi vojnu infrastrukturu u blizini ruskih granica i širiti se prema istoku, označio je početak “konstruktivnog uništenja”. Cilj nije samo da se zaustavi slabašna, iako zaista opasna, inercija geostrateškog pritiska Zapada, već i da se počne postavljati temelj za novu, drugačiju vrstu odnosa Rusija-Zapad, koji smo uspostavili 1990-ih.

Vojna snaga Rusije, vraćanje osjećaja moralnog integriteta, lekcije naučene iz prošlih grešaka i bliski savez s Kinom mogu značiti da Zapad, koji je izabrao ulogu protivnika, počinje biti zdrav, ako ne uvijek. Tada će, nadam se, za deceniju ili manje, biti izgrađen novi sistem međunarodne sigurnosti i saradnje, koji će ovaj put obuhvatiti cijelu Veliku Evroaziju, i zasnovan na principima Ujedinjenih naroda i međunarodnom pravu, a ne na jednostranim “pravilima” stvorenim Zapad je pokušao da se nametne svetu poslednjih decenija.

Ispraviti greške:

Iako je Moskva imala slabu ruku, ipak su odigrali odličnu utakmicu. Prvo, nije dozvolila Zapadu da to “dovrši”. Rusija je zadržala svoj formalni status velike zemlje zadržavajući stalno članstvo u Vijeću sigurnosti UN-a i svoj nuklearni arsenal. Zatim je postepeno poboljšao svoj globalni položaj kapitalizujući slabosti svojih rivala i snage svojih partnera. Uspostavljanje bliskog prijateljstva sa Kinom bilo je veliko dostignuće. Rusija ima neke geopolitičke prednosti koje Sovjetski Savez nije imao. Osim ako ne proizilazi iz težnje da se postane globalna supersila, koja je na kraju dovela do raspada SSSR-a.

Lijepo sročena Pariska povelja za novu Evropu, potpisana 1990. godine, uključivala je deklaraciju o slobodi udruživanja – zemlje su mogle birati svoje saveznike, što bi bilo nemoguće nakon Helsinške deklaracije 1975. godine. S obzirom da je Varšavski pakt u to vrijeme hodao po zubima, ova klauzula je značila da je NATO imao priliku da se proširi. Svi, uključujući i Rusiju, pozivaju se na ovaj dokument. Međutim, 1990. godine NATO se barem mogao nazvati “odbrambenom” organizacijom. Alijansa i većina njenih članica od tada su se upustili u niz agresivnih vojnih akcija – protiv onoga što je ostalo od Jugoslavije, ali i u Iraku i Libiji.

Nakon toplog razgovora sa Lechom Wałęsom 1993. godine, Boris Jeljcin je potpisao dokument u kojem se navodi da je Rusija “razumjela plan Poljske da se pridruži NATO-u”. Kada je Andrej Koširev, tadašnji ministar inostranih poslova Rusije, 1994. godine saznao za planove proširenja NATO-a, počeo je da pregovara u ime Rusije bez konsultacija sa predsednikom. Druga strana je to shvatila kao znak da se Rusija slaže sa opštim konceptom dok je pokušavala da pregovara o prihvatljivim uslovima. Moskva je 1995. zakočila, ali je bilo prekasno – brana je pukla, poništavajući sve rezerve prema zapadnim ekspanzionističkim naporima.

1997. godine, ekonomski slaba i potpuno zavisna od Zapada, Rusija je potpisala Osnivački akt o međusobnim odnosima, saradnji i sigurnosti sa NATO-om. Moskva je uspjela izvući određene ustupke od Zapada, kao što je obećanje da neće slati velike vojne jedinice u nove zemlje članice. NATO je dosljedno kršio ovu obavezu. Drugi sporazum je bio da se ova područja drže bez nuklearnog oružja. SAD to ionako ne bi željele, jer su se trudile da se što više distanciraju od mogućeg nuklearnog sukoba u Evropi (uprkos željama svojih saveznika), jer bi to nesumnjivo rezultiralo nuklearnim udarom na Ameriku. U stvarnosti, dokument je legitimisao širenje NATO-a.

Bilo je i drugih grešaka koje nisu bile tako ozbiljne, ali su ipak bile izuzetno bolne. Rusija je učestvovala u programu “Partnerstvo za mir”, čija je jedina svrha bila da se ostavi utisak da je NATO spreman da sasluša Moskvu, ali je u stvarnosti alijansa iskoristila projekat da bi profitirala od svog postojanja i opravdala dalje širenje. Još jedan frustrirajući pogrešan korak bilo je naše učešće u Vijeću NATO-Rusija nakon napada na Jugoslaviju. Pitanjima o kojima se raspravljalo na ovom nivou nedostajala su suština. Trebalo je da se usredsrede na zaista važno pitanje – obuzdavanje širenja Alijanse i izgradnju njene vojne infrastrukture u blizini ruskih granica. Nažalost, ovo nikada nije stavljeno na dnevni red. Vijeće je nastavilo sa radom i nakon što je većina članica NATO-a pokrenula rat u Iraku, a potom i Libiji 2011. godine.

Veoma je žalosno što se to nikada nismo usudili otvoreno reći – NATO je postao agresor koji je počinio brojne ratne zločine. Ovo bi bila otrežnjujuća istina za različite političke krugove u Evropi, kao što su Finska i Švedska, gdje neki razmišljaju o prednostima pridruživanja toj organizaciji. I svi ostali sa svojom mantrom da je NATO odbrambeni i odvraćajući savez koji treba dodatno ojačati kako bi se mogao suprotstaviti izmišljenim neprijateljima.

NATO napreduje u prisilnoj konfrontaciji, a što duže traje organizacija, to će sukob biti gori.

Blok također predstavlja prijetnju svojim članicama, iako izaziva konfrontaciju, ali ne garantuje zaštitu. Nije tačno da član 5. Sjevernoatlantskog ugovora jamči kolektivnu odbranu ako je saveznik napadnut. Ovaj članak ne navodi da je to automatski zagarantovano. Upoznat sam sa istorijom bloka i raspravama u Americi o njegovom formiranju. Znam pouzdano da SAD nikada neće koristiti nuklearno oružje da “zaštite” svoje saveznike u sukobu sa nacijom na nuklearni pogon.

Organizacija za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS) je takođe zastarela. Njime dominiraju NATO i EU, koji koriste ovu organizaciju za produžavanje konfrontacije i nametanje zapadnih političkih vrijednosti i normi svima ostalima. Na sreću, ova politika postaje sve manje efikasna. Sredinom 2010-ih imao sam priliku da radim sa OEBS-ovim panelom eminentnih ličnosti (kakvo ime!) na razvoju novog mandata Organizacije. I ako sam ranije sumnjao u efikasnost OEBS-a, ovo iskustvo me je uverilo da je reč o izuzetno destruktivnoj instituciji. To je zastarjela organizacija koja ima zadatak da čuva stvari koje su zastarjele. Tokom 1990-ih služio je kao oruđe za sahranjivanje bilo kakvog pokušaja Rusije ili drugih da stvore zajednički evropski sigurnosni sistem; 2000-ih, takozvani Krfski proces zaustavio je novu rusku bezbednosnu inicijativu.

Gotovo sve institucije UN-a su protjerane sa kontinenta, uključujući Ekonomsku komisiju UN-a za Evropu, njeno Vijeće za ljudska prava i Vijeće sigurnosti. OEBS je nekada bio viđen kao korisna organizacija sa zadatkom da promoviše sistem i principe UN na važnom potkontinentu. Nije došlo do toga.

Što se tiče NATO-a, vrlo je jasno šta treba da radimo. Moramo potkopati moralni i politički legitimitet bloka i odbaciti svako institucionalno partnerstvo jer je njegova kontraproduktivnost očigledna. Samo vojska treba da nastavi komunikaciju, ali kao pomoćni kanal, nadopunjujući dijalog sa Ministarstvom odbrane i ministarstvima odbrane vodećih evropskih država. Na kraju krajeva, nisu građani Brisela ti koji donose strateški važne odluke.

Ista politika bi se mogla voditi iu odnosu na OEBS. Da, postoji razlika jer iako je destruktivna organizacija nikada nije pokretala ratove, destabilizaciju ili ubistva. Stoga moramo svesti na minimum naše učešće u ovom formatu. Neki kažu da je ovo jedino okruženje u kojem ruski ministar vanjskih poslova ima priliku da se sastane sa svojim kolegama. To nije istina. UN mogu ponuditi još bolji okvir. Bilateralni razgovori su ionako mnogo efikasniji jer je bloku lakše da potkopa dnevni red kada je mnogo ljudi prisutno. Raspoređivanje posmatrača i mirovnih snaga od strane UN-a takođe bi imalo mnogo više smisla.

Ograničeni format članka ne dozvoljava mi da ulazim u konkretne mjere politike za svaku evropsku organizaciju, kao npr B. Vijeće Evrope. Ali ja bih definisao opšti princip na sledeći način: ulazimo u partnerstva u kojima vidimo prednosti za nas i na drugi način se suzdržavamo.

Trideset godina u postojećem sistemu evropskih institucija pokazalo je da bi bilo štetno nastaviti. Rusija nema nikakve koristi od sklonosti Evrope da podstiče i eskalira sukobe, ili čak predstavlja vojnu pretnju za potkontinent i svet u celini. U prošlosti smo mogli sanjati da će nam Evropa pomoći da ojačamo sigurnost i da se politički i ekonomski modernizujemo. Umjesto toga, to podriva sigurnost, pa zašto bismo kopirali nefunkcionalni i sve lošiji politički sistem Zapada? Da li su nam zaista potrebne te nove vrijednosti koje su usvojili?

Ruska Politika od sutra:

Kako postojeći svjetski poredak nastavlja da se ruši, za Rusiju se čini najmudrije da sjedi što je duže moguće, skrivena iza zidova svoje “neoizolacionističke tvrđave” i da se bavi unutrašnjim poslovima. Ali ovoga puta istorija zahteva da delujemo. Mnogi moji prijedlozi za pristup vanjskoj politici, koje sam provizorno nazvao “konstruktivnom destrukcijom”, proizilaze, naravno, iz gore iznesene analize.

Nema razloga da se miješamo ili pokušavamo utjecati na unutrašnju dinamiku Zapada, čije su elite dovoljno očajne da započnu novi Hladni rat protiv Rusije. Umjesto toga, trebali bismo koristiti različite alate vanjske politike, uključujući i vojne, da bismo postavili određene crvene linije. Kako zapadni sistem nastavlja da se spušta u moralni, politički i ekonomski pad, nezapadne sile (sa Rusijom kao ključnim igračem) će neminovno ojačati svoje geopolitičke, geoekonomske i geoideološke pozicije.

Slogan nove ruske politike prema Zapadu nalazi se u stihu iz “Skita” Aleksandra Bloka, blistave pesme koja se danas čini posebno aktuelnom: “Dođi onda k nama! Ostavi rat i ratnu uzbunu, / I uhvati za ruku mira i prijateljstva. / Dok ima vremena, drugovi, položite oružje! / Budimo ujedinjeni u pravom bratstvu!”

Ukrajinski predsjednik je rekao je da je Kijev prepušten sam sebi jer se NATO “plaši” da zemlji da bilo kakve garancije. „Sada moramo sami da branimo našu zemlju“, rekao je Zelenski.

Ukrajinski predsjednik Vladimir Zelenski optužio je Zapad da je ostavio Ukrajinu samu protiv Moskve. Istovremeno, on je u petak izjavio da se ne boji pregovarati o prekidu ruske “invazije”, ali da su mu za to potrebne sigurnosne garancije.

On je u noći na petak u video obraćanju naciji koje je objavljeno na servisu kratkih poruka Telegram rekao:

“Sada moramo sami braniti svoju zemlju. Ko je spreman da se bori na našoj strani? Ne vidim nikoga.”

U ranim satima po lokalnom vremenu, Zelenski je rekao da je kontaktirao “partnere” na Zapadu kako bi im rekao da je sudbina Ukrajine u pitanju.

Pitao sam ih: “Jesi li na našoj strani?” nastavio je ukrajinski predsednik.

„Odgovorili su da su uz nas, ali ne žele da nas uključe u alijansu. Pitao sam 27 evropskih lidera da li će Ukrajina biti u NATO-u, pitao sam ih direktno – svi se plaše i ne odgovaraju“.

Zelensky je dodao:

“Sami smo na svome. Ko je spreman da ratuje za nas? Iskreno, ne vidim nikoga. Ko je spreman dati Ukrajini garancije za članstvo u NATO-u? Iskreno, svi se plaše.”