Konfrontacija Moskve sa NATO-om samo je početak. Čini se da je Rusija ušla u novu eru svoje vanjske politike – „konstruktivnu destrukciju“, komentariše profesor Sergej Karaganov, počasni predsjedavajući Ruskog savjeta za vanjsku i odbrambenu politiku.

Čini se da je Rusija ušla u novu eru u svojoj vanjskoj politici – “konstruktivno uništavanje”, kako to nazivamo, dosadašnjeg modela odnosa sa Zapadom. Dijelovi ovog novog načina razmišljanja pojavili su se u proteklih 15 godina – počevši od čuvenog govora Vladimira Putina u Minhenu 2007. – ali mnogo toga tek sada postaje jasno. Istovremeno, opšti trend u ruskoj politici i retorici ostaje nespremnost da se integriše sa zapadnim sistemom i zadržavanje upornog odbrambenog stava.

Konstruktivna destrukcija nije agresivna. Rusija tvrdi da neće nikoga napasti ili dići u zrak. To jednostavno ne treba. U svakom slučaju, vanjski svijet nudi Rusiji sve više geopolitičkih mogućnosti za srednjoročni razvoj. Sa jednim velikim izuzetkom. Širenje NATO-a i formalno ili neformalno uključivanje Ukrajine predstavljaju rizik za sigurnost zemlje koji Moskva jednostavno ne želi da prihvati.

Trenutno je Zapad na sporom, ali neizbježnom putu raspada, kako unutrašnjeg tako i vanjskog, pa čak i ekonomskog. I upravo iz tog razloga je, nakon skoro pet stotina godina globalne političke, ekonomske i kulturne dominacije, započeo ovaj novi hladni rat. Naročito nakon njegove ključne pobjede od 1990-ih do sredine 2000-ih. Vjerujem da će Zapad najvjerovatnije izgubiti tako što će otići s mjesta globalnog lidera i postati razumniji partner. I ni trenutak prerano: Rusija će morati da uravnoteži svoje odnose sa prijateljskom, ali sve moćnijom Kinom.

Zapad trenutno očajnički pokušava da se odbrani od toga agresivnom retorikom. Pokušava se konsolidirati i odigrati svoje posljednje adute kako bi preokrenuo ovaj trend. Jedan od tih aduta je pokušaj upotrebe Ukrajine da naškodi i oslabi Rusiju. Važno je spriječiti da se ovi mahniti pokušaji pretvore u potpuni zastoj i suprotstaviti se aktuelnoj politici SAD-a i NATO-a. Oni su kontraproduktivni i opasni, čak i ako su relativno neproblematični za inicijatore. Tek treba da ubijedimo Zapad da to samo sebi šteti.

Još jedan adut je dominantna uloga Zapada u postojećem evroatlantskom bezbednosnom sistemu, nastalom u vreme kada je Rusija bila ozbiljno oslabljena nakon Hladnog rata. Ovaj sistem ima smisla postepeno eliminisati, prvenstveno odbijanjem da učestvujemo u njemu i igramo po njegovim zastarelim pravilima, koja su nam sama po sebi štetna. Za Rusiju bi zapadna željeznica trebala postati sekundarna u odnosu na njenu evroazijsku diplomatiju. Održavanje konstruktivnih odnosa sa zemljama u zapadnom dijelu kontinenta može olakšati integraciju Rusije u širi evroazijski region. Međutim, stari sistem je na putu i stoga ga treba demontirati.

Ključni sljedeći korak u stvaranju novog sistema (pored ukidanja starog) je “ujedinjenje zemalja”. To je neophodnost Moskve, a ne hir.

Bilo bi lijepo da imamo više vremena za ovo. Ali istorija pokazuje da je od raspada SSSR-a prije 30 godina, nekoliko postsovjetskih nacija uspjelo postati istinski neovisno. A neki to možda nikada neće postići iz raznih razloga. Ovo je tema za buduću analizu. Za sada mogu samo istaći očigledno: većina lokalnih elita nema istorijsko ili kulturno iskustvo izgradnje države. Nikada nisu bili u stanju da postanu srž nacije – nisu imali dovoljno vremena za to. Kako je nestajao zajednički intelektualni i kulturni prostor, najteže su bile pogođene male zemlje. Nove prilike za razvoj odnosa sa Zapadom pokazale su se kao zamjena. Oni koji su se našli na čelu ovakvih država prodali su svoju državu za svoju korist jer nije bilo nacionalne ideje za koju bi se borili.

Većina ovih zemalja će ili slijediti primjer baltičkih država i dopustiti da budu kontrolisane izvana, ili će nastaviti da izmiču kontroli, što u nekim slučajevima može biti izuzetno opasno. Pitanje je: kako “ujediniti” narode na najefikasniji i najkorisniji način za Rusiju, s obzirom na carska i sovjetska iskustva kada je sfera uticaja bila proširena preko svake razumne granice, a zatim držana zajedno na račun srži ruske stanovništvo?

Ostavimo raspravu o “ujedinjenju” koje nam istorija diktira za neki drugi dan. Ovaj put se fokusirajmo na objektivnu potrebu za donošenjem teške odluke i prigrlimo politiku „konstruktivnog uništenja“.

Danas počinje četvrta era ruske vanjske politike. Prvi je počeo kasnih 1980-ih i bio je vrijeme slabosti i ludila. Nacija je izgubila volju za borbom, ljudi su htjeli vjerovati da će demokratija i Zapad doći i spasiti ih. Sve se završilo 1999. godine nakon prvih talasa širenja NATO-a, koje su Rusi smatrali podmuklim potezom dok je Zapad pocepao ono što je ostalo od Jugoslavije.

Tada je Rusija počela da staje s koljena i da se obnavlja, kradomice i tajno, dok je izgledala ljubazna i skromna. Povlačenje Sjedinjenih Država iz Ugovora o ABM signaliziralo je njihovu namjeru da povrati stratešku dominaciju, i tako je još uvijek razbijena Rusija donijela fatalnu odluku da razvije sisteme naoružanja kako bi osporila američke aspiracije. Minhenski govor, gruzijski rat i reforma vojske, do kojih je došlo usred svjetske ekonomske krize koja je označila kraj zapadnog liberalnog, globalističkog imperijalizma (izraz koji je skovao istaknuti stručnjak za međunarodne poslove Richard Sakwa), označili su novi Cilj ruske vanjske politike – ponovo postati vodeća svjetska sila sposobna braniti svoj suverenitet i interese. Uslijedili su događaji na Krimu, u Siriji, nagomilavanje vojske i sprječavanje uplitanja Zapada u unutrašnje stvari Rusije, kao i uklanjanje iz javne službe onih koji su sarađivali sa Zapadom na štetu svoje domovine, također majstorskom eksploatacijom zapadne reakcije na ove razvoje. Kako tenzije rastu, postaje sve manje unosno gledati na Zapad i tamo držati imovinu.

Nevjerovatan uspon Kine i de facto savezništvo s Pekingom počevši od 2010-ih, zamah na Istok i višedimenzionalna kriza koja je zahvatila Zapad rezultirali su velikim pomakom u političkom i geoekonomskom balansu u korist Rusije. Ovo je posebno izraženo u Evropi. Prije samo deset godina, EU je Rusiju gledala kao zaostalu i slabu ivicu kontinenta željnu sukoba s velikim silama. Sada očajnički pokušava da sačuva svoju geopolitičku i geoekonomsku nezavisnost, koja joj izmiče.

Period “povratka veličini” završio je oko 2017-2018, nakon čega je Rusija dostigla plato. Modernizacija je nastavljena, ali je slaba ekonomija prijetila da izbriše dostignuća. Ljudi (uključujući i mene) bili su frustrirani i bojali se da će Rusija još jednom “otrgnuti poraz iz usta pobjednika”. Ali pokazalo se da je to bila još jedna faza izgradnje, posebno u pogledu odbrambenih sposobnosti.

Rusija je sustigla korak, osiguravajući da će u narednoj deceniji biti strateški relativno neranjiva i sposobna da “dominira u scenariju eskalacije” u slučaju sukoba u regijama iz njene sfere interesa.

Ultimatum koji je Rusija dala SAD-u i NATO-u krajem 2021., tražeći od njih da prestanu graditi vojnu infrastrukturu u blizini ruskih granica i širiti se prema istoku, označio je početak “konstruktivnog uništenja”. Cilj nije samo da se zaustavi slabašna, iako zaista opasna, inercija geostrateškog pritiska Zapada, već i da se počne postavljati temelj za novu, drugačiju vrstu odnosa Rusija-Zapad, koji smo uspostavili 1990-ih.

Vojna snaga Rusije, vraćanje osjećaja moralnog integriteta, lekcije naučene iz prošlih grešaka i bliski savez s Kinom mogu značiti da Zapad, koji je izabrao ulogu protivnika, počinje biti zdrav, ako ne uvijek. Tada će, nadam se, za deceniju ili manje, biti izgrađen novi sistem međunarodne sigurnosti i saradnje, koji će ovaj put obuhvatiti cijelu Veliku Evroaziju, i zasnovan na principima Ujedinjenih naroda i međunarodnom pravu, a ne na jednostranim “pravilima” stvorenim Zapad je pokušao da se nametne svetu poslednjih decenija.

Ispraviti greške:

Iako je Moskva imala slabu ruku, ipak su odigrali odličnu utakmicu. Prvo, nije dozvolila Zapadu da to “dovrši”. Rusija je zadržala svoj formalni status velike zemlje zadržavajući stalno članstvo u Vijeću sigurnosti UN-a i svoj nuklearni arsenal. Zatim je postepeno poboljšao svoj globalni položaj kapitalizujući slabosti svojih rivala i snage svojih partnera. Uspostavljanje bliskog prijateljstva sa Kinom bilo je veliko dostignuće. Rusija ima neke geopolitičke prednosti koje Sovjetski Savez nije imao. Osim ako ne proizilazi iz težnje da se postane globalna supersila, koja je na kraju dovela do raspada SSSR-a.

Lijepo sročena Pariska povelja za novu Evropu, potpisana 1990. godine, uključivala je deklaraciju o slobodi udruživanja – zemlje su mogle birati svoje saveznike, što bi bilo nemoguće nakon Helsinške deklaracije 1975. godine. S obzirom da je Varšavski pakt u to vrijeme hodao po zubima, ova klauzula je značila da je NATO imao priliku da se proširi. Svi, uključujući i Rusiju, pozivaju se na ovaj dokument. Međutim, 1990. godine NATO se barem mogao nazvati “odbrambenom” organizacijom. Alijansa i većina njenih članica od tada su se upustili u niz agresivnih vojnih akcija – protiv onoga što je ostalo od Jugoslavije, ali i u Iraku i Libiji.

Nakon toplog razgovora sa Lechom Wałęsom 1993. godine, Boris Jeljcin je potpisao dokument u kojem se navodi da je Rusija “razumjela plan Poljske da se pridruži NATO-u”. Kada je Andrej Koširev, tadašnji ministar inostranih poslova Rusije, 1994. godine saznao za planove proširenja NATO-a, počeo je da pregovara u ime Rusije bez konsultacija sa predsednikom. Druga strana je to shvatila kao znak da se Rusija slaže sa opštim konceptom dok je pokušavala da pregovara o prihvatljivim uslovima. Moskva je 1995. zakočila, ali je bilo prekasno – brana je pukla, poništavajući sve rezerve prema zapadnim ekspanzionističkim naporima.

1997. godine, ekonomski slaba i potpuno zavisna od Zapada, Rusija je potpisala Osnivački akt o međusobnim odnosima, saradnji i sigurnosti sa NATO-om. Moskva je uspjela izvući određene ustupke od Zapada, kao što je obećanje da neće slati velike vojne jedinice u nove zemlje članice. NATO je dosljedno kršio ovu obavezu. Drugi sporazum je bio da se ova područja drže bez nuklearnog oružja. SAD to ionako ne bi željele, jer su se trudile da se što više distanciraju od mogućeg nuklearnog sukoba u Evropi (uprkos željama svojih saveznika), jer bi to nesumnjivo rezultiralo nuklearnim udarom na Ameriku. U stvarnosti, dokument je legitimisao širenje NATO-a.

Bilo je i drugih grešaka koje nisu bile tako ozbiljne, ali su ipak bile izuzetno bolne. Rusija je učestvovala u programu “Partnerstvo za mir”, čija je jedina svrha bila da se ostavi utisak da je NATO spreman da sasluša Moskvu, ali je u stvarnosti alijansa iskoristila projekat da bi profitirala od svog postojanja i opravdala dalje širenje. Još jedan frustrirajući pogrešan korak bilo je naše učešće u Vijeću NATO-Rusija nakon napada na Jugoslaviju. Pitanjima o kojima se raspravljalo na ovom nivou nedostajala su suština. Trebalo je da se usredsrede na zaista važno pitanje – obuzdavanje širenja Alijanse i izgradnju njene vojne infrastrukture u blizini ruskih granica. Nažalost, ovo nikada nije stavljeno na dnevni red. Vijeće je nastavilo sa radom i nakon što je većina članica NATO-a pokrenula rat u Iraku, a potom i Libiji 2011. godine.

Veoma je žalosno što se to nikada nismo usudili otvoreno reći – NATO je postao agresor koji je počinio brojne ratne zločine. Ovo bi bila otrežnjujuća istina za različite političke krugove u Evropi, kao što su Finska i Švedska, gdje neki razmišljaju o prednostima pridruživanja toj organizaciji. I svi ostali sa svojom mantrom da je NATO odbrambeni i odvraćajući savez koji treba dodatno ojačati kako bi se mogao suprotstaviti izmišljenim neprijateljima.

NATO napreduje u prisilnoj konfrontaciji, a što duže traje organizacija, to će sukob biti gori.

Blok također predstavlja prijetnju svojim članicama, iako izaziva konfrontaciju, ali ne garantuje zaštitu. Nije tačno da član 5. Sjevernoatlantskog ugovora jamči kolektivnu odbranu ako je saveznik napadnut. Ovaj članak ne navodi da je to automatski zagarantovano. Upoznat sam sa istorijom bloka i raspravama u Americi o njegovom formiranju. Znam pouzdano da SAD nikada neće koristiti nuklearno oružje da “zaštite” svoje saveznike u sukobu sa nacijom na nuklearni pogon.

Organizacija za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS) je takođe zastarela. Njime dominiraju NATO i EU, koji koriste ovu organizaciju za produžavanje konfrontacije i nametanje zapadnih političkih vrijednosti i normi svima ostalima. Na sreću, ova politika postaje sve manje efikasna. Sredinom 2010-ih imao sam priliku da radim sa OEBS-ovim panelom eminentnih ličnosti (kakvo ime!) na razvoju novog mandata Organizacije. I ako sam ranije sumnjao u efikasnost OEBS-a, ovo iskustvo me je uverilo da je reč o izuzetno destruktivnoj instituciji. To je zastarjela organizacija koja ima zadatak da čuva stvari koje su zastarjele. Tokom 1990-ih služio je kao oruđe za sahranjivanje bilo kakvog pokušaja Rusije ili drugih da stvore zajednički evropski sigurnosni sistem; 2000-ih, takozvani Krfski proces zaustavio je novu rusku bezbednosnu inicijativu.

Gotovo sve institucije UN-a su protjerane sa kontinenta, uključujući Ekonomsku komisiju UN-a za Evropu, njeno Vijeće za ljudska prava i Vijeće sigurnosti. OEBS je nekada bio viđen kao korisna organizacija sa zadatkom da promoviše sistem i principe UN na važnom potkontinentu. Nije došlo do toga.

Što se tiče NATO-a, vrlo je jasno šta treba da radimo. Moramo potkopati moralni i politički legitimitet bloka i odbaciti svako institucionalno partnerstvo jer je njegova kontraproduktivnost očigledna. Samo vojska treba da nastavi komunikaciju, ali kao pomoćni kanal, nadopunjujući dijalog sa Ministarstvom odbrane i ministarstvima odbrane vodećih evropskih država. Na kraju krajeva, nisu građani Brisela ti koji donose strateški važne odluke.

Ista politika bi se mogla voditi iu odnosu na OEBS. Da, postoji razlika jer iako je destruktivna organizacija nikada nije pokretala ratove, destabilizaciju ili ubistva. Stoga moramo svesti na minimum naše učešće u ovom formatu. Neki kažu da je ovo jedino okruženje u kojem ruski ministar vanjskih poslova ima priliku da se sastane sa svojim kolegama. To nije istina. UN mogu ponuditi još bolji okvir. Bilateralni razgovori su ionako mnogo efikasniji jer je bloku lakše da potkopa dnevni red kada je mnogo ljudi prisutno. Raspoređivanje posmatrača i mirovnih snaga od strane UN-a takođe bi imalo mnogo više smisla.

Ograničeni format članka ne dozvoljava mi da ulazim u konkretne mjere politike za svaku evropsku organizaciju, kao npr B. Vijeće Evrope. Ali ja bih definisao opšti princip na sledeći način: ulazimo u partnerstva u kojima vidimo prednosti za nas i na drugi način se suzdržavamo.

Trideset godina u postojećem sistemu evropskih institucija pokazalo je da bi bilo štetno nastaviti. Rusija nema nikakve koristi od sklonosti Evrope da podstiče i eskalira sukobe, ili čak predstavlja vojnu pretnju za potkontinent i svet u celini. U prošlosti smo mogli sanjati da će nam Evropa pomoći da ojačamo sigurnost i da se politički i ekonomski modernizujemo. Umjesto toga, to podriva sigurnost, pa zašto bismo kopirali nefunkcionalni i sve lošiji politički sistem Zapada? Da li su nam zaista potrebne te nove vrijednosti koje su usvojili?

Ruska Politika od sutra:

Kako postojeći svjetski poredak nastavlja da se ruši, za Rusiju se čini najmudrije da sjedi što je duže moguće, skrivena iza zidova svoje “neoizolacionističke tvrđave” i da se bavi unutrašnjim poslovima. Ali ovoga puta istorija zahteva da delujemo. Mnogi moji prijedlozi za pristup vanjskoj politici, koje sam provizorno nazvao “konstruktivnom destrukcijom”, proizilaze, naravno, iz gore iznesene analize.

Nema razloga da se miješamo ili pokušavamo utjecati na unutrašnju dinamiku Zapada, čije su elite dovoljno očajne da započnu novi Hladni rat protiv Rusije. Umjesto toga, trebali bismo koristiti različite alate vanjske politike, uključujući i vojne, da bismo postavili određene crvene linije. Kako zapadni sistem nastavlja da se spušta u moralni, politički i ekonomski pad, nezapadne sile (sa Rusijom kao ključnim igračem) će neminovno ojačati svoje geopolitičke, geoekonomske i geoideološke pozicije.

Slogan nove ruske politike prema Zapadu nalazi se u stihu iz “Skita” Aleksandra Bloka, blistave pesme koja se danas čini posebno aktuelnom: “Dođi onda k nama! Ostavi rat i ratnu uzbunu, / I uhvati za ruku mira i prijateljstva. / Dok ima vremena, drugovi, položite oružje! / Budimo ujedinjeni u pravom bratstvu!”

Ukrajinski predsjednik je rekao je da je Kijev prepušten sam sebi jer se NATO “plaši” da zemlji da bilo kakve garancije. „Sada moramo sami da branimo našu zemlju“, rekao je Zelenski.

Ukrajinski predsjednik Vladimir Zelenski optužio je Zapad da je ostavio Ukrajinu samu protiv Moskve. Istovremeno, on je u petak izjavio da se ne boji pregovarati o prekidu ruske “invazije”, ali da su mu za to potrebne sigurnosne garancije.

On je u noći na petak u video obraćanju naciji koje je objavljeno na servisu kratkih poruka Telegram rekao:

“Sada moramo sami braniti svoju zemlju. Ko je spreman da se bori na našoj strani? Ne vidim nikoga.”

U ranim satima po lokalnom vremenu, Zelenski je rekao da je kontaktirao “partnere” na Zapadu kako bi im rekao da je sudbina Ukrajine u pitanju.

Pitao sam ih: “Jesi li na našoj strani?” nastavio je ukrajinski predsednik.

„Odgovorili su da su uz nas, ali ne žele da nas uključe u alijansu. Pitao sam 27 evropskih lidera da li će Ukrajina biti u NATO-u, pitao sam ih direktno – svi se plaše i ne odgovaraju“.

Zelensky je dodao:

“Sami smo na svome. Ko je spreman da ratuje za nas? Iskreno, ne vidim nikoga. Ko je spreman dati Ukrajini garancije za članstvo u NATO-u? Iskreno, svi se plaše.”

Nove sankcije Zapada uvedene Rusiji zbog njenog priznanja republika Donbasa guraju zemlju dalje u naručje Kine. To je istakao američki analitičar i zvaničnik Svjetske banke Harry Broadman.

Prema bivšem američkom trgovinskom pregovaraču i zvaničniku Svjetske banke s Kinom i Rusijom i iskustvu Harryja Broadmana, širi niz antiruskih sankcija vjerovatno će samo produbiti trgovinske veze između Moskve i Pekinga koje nisu u američkim dolarima. Kako prenosi agencija Reuters, on je objasnio:

“Problem sa sankcijama – posebno kada pogode proizvođača nafte kao što je Rusija – je što sistem curi.” “Kina bi mogla reći: ‘Kupovaćemo naftu na otvorenom [nesankcionisanom] tržištu, a ako je to ruska nafta, neka bude tako’.”

Kina je navodno postala glavna izvozna destinacija Rusije otkako su uvedene blaže kazne 2014. nakon ponovnog ujedinjenja Krima s Rusijom.

U Washingtonu DC i druge zapadne države su sada spremne i odlučne da ponovo uvedu još širi spektar ekonomskih sankcija protiv Rusije ako Moskva eskalira trenutni sukob u Donbasskim republikama Donjeck i Lugansk. Ranije ove sedmice, Kremlj je priznao nezavisnost dvije republike.

Narednim dekretom, Putin je ruskoj vojsci dao instrukcije da osigura mir u novopriznatim republikama, koje je prije osam godina Rusija također smatrala neodvojivim dijelom Ukrajine.

Priznanje je sada podstaklo Bijelu kuću u Washingtonu da uvede pripremljenu “prvu tranšu” novih sankcija Rusiji. Američki predsjednik Joe Biden potpisao je u utorak dekret usmjeren na “rusku elitu i članove porodice”. On je takođe naveo da projekat gasovoda „Severni tok 2 neće ići dalje“ i da će sankcije pomoći da se „ruska vlada odseče od zapadnog finansiranja“ zabranom trgovine dugom ruske vlade.

Prema instituciji, svaka institucija u ruskom sektoru finansijskih usluga podliježe daljim sankcijama, rekli su američki zvaničnici, budući da se više od 80 posto ruskih dnevnih deviznih transakcija i polovina njene trgovine odvija u američkim dolarima. Bajden je obećao da će poduzeti “oštre mjere kako bi osigurao da bol od naših sankcija bude usmjeren na rusku ekonomiju, a ne na našu”.

Međutim, neki stručnjaci smatraju da isključiti ovu ekonomiju vrijednu 1,5 bilijuna dolara iz svjetske trgovine nije lak zadatak, s obzirom na to da je Rusija među najvećim svjetskim izvoznicima nafte, prirodnog plina, bakra, aluminija, paladija i drugih važnih sirovina koje pripadaju

Bajdenove najave dovele su do podizanja cijena nafte na nove maksimume koji nisu premašeni od 2014. godine. Prema podacima Svjetske banke, Rusija je činila skoro 2 posto svjetske trgovine u 2020. godini, u odnosu na 2,8 posto u 2013. BDP zemlje bio je na 11. mjestu u svijetu u 2020., između Brazila i Južne Koreje.

Prema podacima Svjetske banke u bazi podataka World International Trade Solution, ekonomska ovisnost Rusije o svjetskoj trgovini smanjila se u posljednjih 20 godina. Istovremeno su se promijenile i izvozne destinacije. Prije deset godina, Holandija je bila ruska najveća izvozna destinacija zbog trgovine naftom, ali ju je od tada pretekla Kina. Uvoz Njemačke i Britanije iz Rusije ostao je uglavnom konstantan, dok se uvoz iz Bjelorusije povećao.

Kina je i dalje najveći dobavljač u Rusiji, s mobilnim telefonima, kompjuterima, telekomunikacijskom opremom, igračkama, tekstilom, odjećom i elektronikom među najvećim uvoznim kategorijama. Udio Kine u ruskom uvozu porastao je od 2014. godine, dok je ruski uvoz iz Njemačke značajno opao.

Belgijske vlasti najavile su da će građani zemlje početi da dobijaju redizajnirane pasoše od 7. februara. Stranice su ukrašene likovima koje su nacrtali belgijski strip autori.

Od 7. februara Kraljevina Belgija uvodi novi pasoš za svoje građane. Na 34 stranice za pečate, nalaze se motivi iz Tintina, Štrumpfova, Spiroua, Marsipulamija i drugih poznatih likova crtaća.

Belgijska ministrica vanjskih poslova Sophie Wilmès rekla je:

●Odabrali smo dizajn koji predstavlja našu zemlju, njenu umjetnost i kulturu s njuhom talenta, kompetencije, poniznosti i humora.”

Dizajn belgijskih pasoša nije se mijenjao od 2008. godine. Odluka da se ažurira i zbog činjenice da se navodi da je povećan broj krivičnih djela falsifikovanja isprava. Time je pasoš dodatno zaštićen. Na primjer, imena kreatora crtanih likova su uključena u pasoš. Oni će biti vidljivi samo kroz lupu. Povećan je i broj stranica, što je korisno za putnike. Redizajnirani pasoš važiće sedam godina. Sophie Wilmès je naglasila:

●Belgijski pasoš je jedan od najboljih na svijetu, nama je na ponos, ali i predmet žudnje falsifikata. Zato stalno radimo na poboljšanju njegove sigurnosti.”

U međuvremenu, stari belgijski pasoš ostaje važeći do datuma njegovog isteka. Wilmès je naglasio da se naknada za novi pasoš neće povećavati: 65 eura za punoljetne osobe i 35 eura za maloljetne osobe za običan pasoš od 34 stranice koji će se podnijeti po standardnoj proceduri:

●U kontekstu sveopšteg poskupljenja, ovo je snažan gest koji će se isplatiti našim građanima.”

Povodom lansiranja novog pasoša, u Muzeju stripa u Briselu od 28. januara do 6. marta biće održana specijalna izložba o istoriji belgijskog pasoša. Belgijancima je potreban pasoš za putovanje u zemlje sa kojima Kraljevina nema bezvizni režim. Lična karta se koristi za putovanja u zemlje bez vize za belgijske državljane i unutar zemlje.

Inspektor njemačke ratne mornarice, viceadmiral Kay-Achim Schönbach, bio je neobično pragmatičan u procjeni namjera Rusije i izgleda za saradnju Zapada sa Moskvom.

Požnjeo je zlobu i kritiku njemačkog mejnstrima. Viceadmiral Kay-Achim Schönbach, inspektor njemačke mornarice, trenutno je u službenoj posjeti Indiji. Osim sastanka sa indijskim kolegom, dio programa bio je i razgovor sa predstavnicima poznatog geopolitički orijentisanog indijskog think tanka. Bio je to dubok razgovor u kojem su indijski stručnjaci za sigurnost izrazili zabrinutost zbog propagande i vojne eskalacije protiv Rusije.

Nisu oni jedini bili zadivljeni izjavama njemačkog viceadmirala: „Da li je Rusija zaista zainteresovana da ima ovaj mali deo ukrajinskog poda, čak i da ga uključi u zemlju? Ne, to je sranje. Mislim da Putin verovatno vrši pritisak na nas jer to može. On zna da smo podijeljeni. On cepa Evropsku uniju.

Ali ono što on zaista želi je poštovanje. On želi odnos jednakih, želi poštovanje. A moj Bože, davanje malo poštovanja ne košta mnogo, baš ništa. Dakle, ako bi me pitali – nisam upitan – rekao bih da mu je lako dati poštovanje koje on traži – a vjerovatno zaslužuje.” Oficir je prokomentarisao i pitanje perspektiva poluostrva Krim, koji je administrativno pripadao Ukrajini između 1954. i 2014. godine: “Poluostrvo Krim je nestalo i nikada se neće vratiti. To je činjenica.”

Već u subotu uveče na društvenim mrežama izbila je sranje protiv Schönbacha. Kao odgovor na Schönbachove komentare o Ukrajini i Krimu, ukrajinsko Ministarstvo vanjskih poslova pozvalo je njemačku ambasadoricu Anku Feldhusen. Viceadmiralu Schönbachu je naređeno da se javi generalnom inspektoru Bundeswehra, kako je objavio list Bild, a portparol njemačkog Ministarstva odbrane rekao je za dpa:

“Sadržajno i izborom riječi, izjave ni na koji način ne odgovaraju stavu Federalnog ministarstva odbrane”. Sam Schönbach je u večernjim satima rekao preko ureda za štampu Ratne mornarice: “Upravo sam zatražio od saveznog ministra odbrane da me odmah oslobodi mojih dužnosti i dužnosti inspektora mornarice.